Samoća...

Pukotine zaboravljenih misli

I razbijeno zrcalo života mojim odlaskom.

Zašto?

A tko to više zna;

Kome je na posljetku uopće još stalo!?

Možda samo ponekad meni

Možda samo onda kad pišem u spomen onih

Koji su odlučili postati zauvijek zaboravljeni za mene

U spomen onih koji su slijedili trag zvijezda

I odlučili tako da se više nikad neće za mene vratiti

Ostajući hladna zemlja potpune tišine.

Gdje li ste prijatelji

Sakrili svoje tijelo i misli?

Jesu li vas rastrgali vukovi vremena

Ili ste ostali zaljubljeni u svoje bezdušje?

Odazivate li se plačem suza

Ili su i one već odavno presušile za mene?

Jeste li sjetom zaborava zaključali igru

Našeg davnog života

Ili ste je bacili voljno u ponore tišine?

Gdje li ste prijatelji sad

Kad niste tu,

Uz mene, kuću vašeg prkosa?

Gdje li ste prijatelji?

Jeste li još uvijek tu

Ili ste se izgubili u priči života?