osjećam… da ti nešto treba

samo reci… dat ću sve što mogu

ako želiš, otkinut ću komadić neba

i staviti ga tu, do tvojih nogu

 

zaronit ću u dubine, na dah, poput Kike,

raširit ću krila i poletjeti put neba

na trenutak zaboraviti obale i svjetionike

i donijeti ti što za osmijeh treba

 

evo, izranjam ti školjku – biser je u njoj

(vidjet ćeš kad otpuhneš pijesak i zrnca soli)

možeš je baciti ili spremiti u nju život svoj

tvoja je… izvoli!

 

samo, molim te, ne traži da ti vratim Nju

jer to stvarno nije u mojoj domeni…

spali te mostove boli za sobom

poželi joj sreću, mahni i … kreni!

 

za smiješak molim, a fotograf nisam ja…

molim te da se iz prošlosti u sadašnjost vratiš

poljupcem ti brišem suzu sa oka

ne mogu te više gledat kako patiš!