Kad život novi na zemlji nikne,

ružom ga dočekamo sretni.

I dušu, dok k nebu neminovno leti,

pratimo ružama sjetni.

 

Cvijetkom se nježnim sve reći dade,

na koljenu, pred djevojkom dok klečiš,

i tuga dok ti razdire tijelo,

napaćeno tijelo dok liječiš. 

 

Vrelom će krvlju natopiti korijen,

ako joj otkineš glavu.

Predivna, skromna, ohola nije,

skrovište pružit će mravu.

 

Latice mirisne dok raznosi vjetar

u kasne jeseni tamne,

u potoku, blatu, putu il' draču, 

izgubit će cvjetiće slavne.