MALI CRNI DJEČAK

 

 

 

 

Majka me rodila u pustarama juga

I crn sam,ali o! duša je moja bijela;

Bijela su kao anđel engleska djeca druga,

A ja sam crn, kao da svjetlost bježi od mog tijela.

 

Majka me učila pod stablom što tu je bilo

I, sjedajući u hlad zbog žege koja vlada,

Poljubila me je i uzela u krilo,

Pokazujući na istok, govorila je tada:

 

„Gle,kako izlazi sunce! onamo stanuje Bog

I svoju svjetlost i svoju toplinu daje svima;

I cvijet i stablo i zvijer i čovjek stog

Ujutro utjehu, radost u podne prima.

 

Za vrlo  kratko smo vrijeme na zemlji, znamo,

Da znamo podnosit te zrake ljubavnog čara,

A ova crna tijela i lica pocrnjela samo

Oblak su, nalik sjeni koju šumarak stvara;

 

Kada nam naviknu duše na žar taj,

Oblak će nestat, glas čut ćemo nakon tog

Gdje kaže:“Ljubljena djeco, napustite svoj gaj,

Ko janjad  stanite oko zlatnog šatora mog.“

 

Majka tad tako mi reče i cjelov da,

Pa tako i ja malom dječaku engleskom velim:

Kad on se oblaka bijelog riješi, a crnog ja,

Uz Božji kad budemo šator nalik janjcima bijelim,

 

Od žege njega ću štiti i sjenama hladit

Da može, dok ocu našem ne  sjedne u krilo, odoljet;

A tada ću se dići i svjetlu mu kosu gladit

I bit ću kao i on, i on će tad me voljet.

 

 

 

BOŽANSKA SLIKA

 

 

Milosrđe, Sućut,Mir i Ljubav

Svi u nevolji mole

I tim vrlinama slatkim

Uzvratit zahvalnost vole.

 

Jer Milosrđe, Sućut,Mir i Ljubav

To Bog je, otac naš blagi,

I Milosrđe, Sućut,Mir i Ljubav

To Čovjek je, sin njegov dragi.

 

Jer Milosrđe ima ljudsko srce,

A sućut ima ljudsko čelo,

Ljubav ima ljudski božanski oblik,

A Mir ljudsko odijelo.

 

Stog svaki čovjek podneblja svakog,

Koji u nevolji moli u šir,

Moli taj ljudski božanski oblik,

Ljubav, Milosrđe, Sućut i Mir.

 

I svatko mora voljet' ljudski oblik

Pogana, Turčina il' Židova kog.

Gdje stanuje Ljubav, Milosrđe i Sućut

Tu stanuje i Bog.

 

 

LJUDSKA BIT

 

 

Sućuti ne bi bilo da nije

Siromah netko postao prije;

Samilosti bi nestalo za čas

Kad bi svi bili sretni poput nas.

 

Iz uzajamnog  straha mir grane,

Sebična ljubav rasti stane:

Okrutnost tada omču spravlja

I svoje mamce pomno stavlja.

 

U svetom strahu tad se skrasi,

Suzama svojim zemlju kvasi;

Poniznost pusti tad klice mnoge

Pod njene noge.

 

Tad sjena Tajne puna strave

Pruži se iznad njene glave,

A Gusjenica i Muha s njom

Hrane se Tajnom tom.

 

Tu varka rodi voće zrelo,

Rumeno, ukusno za jelo;

Tu Gavran svoje gnijezdo pravi,

U najgušću ga sjenu stavi.

 

Bogovi zemlje i morskog spruda

Traže to Stablo u Prirodi svuda,

Al' uspjelo im naći ga nije:

Iz Ljudskog Mozga ono se vije.

 

 

PODRUGLJIVCI

 

 

Rugajte se, Voltaire, Rousseau,

Rugajte, slaba ta vam je plaća!

Bacate samo pijesak u vjetar

A vjetar vam ga natrag vraća.

 

I svako zrnce postaje dragulj

U kom je zraka božanski čista;

Podrugljivim zasljepljuje zjenu,

Ali na stazi Izraelu blista.

 

Demokritovi to su atomi

I Newtonove čestice svjetlosti, ta

Zrnca na žalu Crvenog mora

Gdje Izraelovo šatorje sja.

 

 

 

SAN

 

 

 

Usnuh, kada sklopih zjene

Tu gdje Anđel čuva mene,

Da Mrav priđe mi kroz travu

Izgubivši stazu pravu.

 

Izbezumljen, crn i bijedan,

Strta srca taj stvor jedan

Gazeći, dok pada veče,

Kroz taj gustiš, čuh, tad reče:

 

„Djeca moja? čuju l' svoga

Oca uzdah, plaču l' stoga?

Čas im pogled ukrug skrene,

Čas zaplaču radi mene.“

 

Ganut, suzom skvasih oči;

Spazih krijesnicu gdje kroči

Zboreć:“ Tko u sate ove

Noćnoga stražara zove?“

 

Tu sam da obasjam staze

Kukcima što tuda gaze:

Mali stvore,slijedi tog

Kukca zuj, do doma svog.“