PROČITANO

519

PUTA

OD 14.01.2018.

violina...

Uvijek si znao pogoditi glazbu mog srca. Svih tih godina bio si virtuoz na tom glazbalu što je kucalo samo za tebe. Srce je kao violina... ne diraj je ako ne znaš svirati, jer ako takneš bilo koju žicu, nastaju zvuci koje ne prepoznajem. Neka srca imaju žice po kojima sviraju neznalice i takva glazba im sasvim skladno zvuči, jer ono što ne poznaš ne možeš niti znati je li dobro ili nije. Ako neka violina ima jednu žicu toliko važnu, da traži virtuoza kako bi izvedba bila vrhunska, tad virtuoz mora također u sebi imati znanje za tu važnu žicu ... njegovi prsti bi trebali točno pogoditi taj zvuk, jer ako je ne zna pronaći, a dirne tu žicu ... nastane jauk. U dnu čaše uvijek ostaju naši zadnji udisaji, ne pamtim više prve susrete s njima, jer prebirem po snovima i tražim po mrežama snova neki ulov, ali mreže su noćas bile siromašne. Tvoje plave oči me noćas nisu pohodile kao dosadašnjih noći. Ova noć je bila prazna, ali mirnija. Napokon, nakon hodanja obalama, nakon petog dana ne budi me plavo svjetlo tvojih velikih očiju, a na otocima tuge više ne preskačem ritmove srca. Violina je svirala svoju glazbu, a zvona sa obližnje crkve su se uskladila s tom melodijom i donijela mi erupciju boja bez glasova. Bez povjetarca zalelujale su noćas zelene zavjese u mojoj sobi. Tada davno sam rekla "ne", potvrdio si i ti "ne". Otišla sam u pravcu vječnih tema, novih zvukova, otišla sam u pravcu plamena svijeće što dogorijeva. I dalje idem tim pravcem prema tišini podzemnog mora samozatajnosti što spava u meni. Srce je kao violina ... ima svoje žice, koje samo pravi glazbenik pogodi i iz njih nastaje glazba što donosi erupciju rojeva zvijezda u očima. Jesi li ti posljednji glazbenik koji je prepoznao tu posebnu žicu ovog rafiniranog instrumenta? Naravno da jesi. Zbog toga ti se uvijek i vraćam.

BRZI CHAT