Uvijek nekako putujem,

nikad na jednom mjestu

goni me mašinerija vremena

i usputni pokušaji prijateljski

da me zaustave,  totalnim zastojem

svih otkucaja duše

da se podijelim  onima koji me  žele imati do kraja

a ja sam tek djelić iskidanih fragmenata

svih mojih postojanja

dok ono jedno jedino moje istinsko

smješeći se

čeka gašenje svih odaja

jednu po jednu

 a u odajama sakupljeni susreti,

pokušaji

uspjesi i neuspjesi

ljubavi i prijateljstava

koje me ne mogu  zadržati zauvijek

jer zauvijek je samo usputna stanica

ka novoj putanji holograma

zato,

ne ljutite se,

razočarani

jer niste mogli obuhvatiti moju

neobuhvatnost

zadovoljite se mojim usporavanjem koraka

sa vašim

mojem zagrljaju koji je stvarniji od mene

koju vidite

mojim riječima

koje vam upućujem

ne bi li ih sačuvali

za neke nove putnike...

Stvorena sam da volim do kraja

a kraj  postoji

tamo

gdje srce već naslućuje obzor

svoga smiraja...