Često čujemo, da ljudi savjetuju jedni druge, da misle na sebe više, da ugode sebi, da se vole i slično.

Istina, važno je voljeti se, jer od toga zavisi i naš odnos prema drugima.

Ali šta  mi ustvari svo vrijeme radimo?

Svo slobodno vrijeme upravo ugađamo sebi. Tačnije ugađamo svom egu. A ljubav prema sebi nije ljubav prema egu i udovoljavanje njegovim prohtjevima.

Voljeti se, znači prije svega, raditi ono sto je za naš organizam najbolje: jesti hranu koja ce nam sačuvati zdravlje, filtrirati misli koje ce sačuvati našu ravnotežu, baviti se nečim čime ćemo razvijati svoje kvalitete i vještine …naći neki sport ili nešto za tijelo, da održimo vitalnost.

Bolesti govore mnogo o nama. Kada sve stanice u tijelu sarađuju imamo zdrav organizam. Ako neki organ ili ćelija ne želi da radi za cijelo tijelo, već samo da prima i troši resurse tijela, oni postaju kancerogeni.
Zastanemo li i zapitamo li se, da li drugima donosimo radost? Da li uopšte nekoga radujemo ili upravo radimo sve i trudimo se samo, da sebi udovoljimo?

Ugađanje sebi i tzv. voljenje sebe na način kako većina nas radi danas je ravan put za bolest, patnju i slična stanja.Čak i kada mislimo, da radimo nešto dobro u životu, većinom to radimo zbog sebe i za sebe, zbog nekog interesa. Rijetko kad samo i isključivo za druge.
Ako nema ljudi oko nas, ili ako više volimo životinje ilii biljke čak, možemo se otvoriti prema njima. I sam odnos prema zemlji po kojoj svakodnevno hodamo može da napravi malo čudo, jer živa je.
Ništa oko nas nije mrtvo i nije bezvrijedno.

Gubiš svoj „ja“ da bi zadovoljio tisuće drugih koji ti se nikada neće otvoriti, koji nikada neće napraviti za tebe ono što bi ti napravio za njih. Kada uđeš u taj začarani krug shvatiš na kraju da si vezan za razmišljanje drugih, štoviše da ovisiš o njemu.

U početku misliš da će ti to nešto donijeti, s vremenom se i navikneš na to, ali na kraju shvaćaš da s time samo gubiš sebe.