U snu razlomljena duša na dvije polovice nasukala se na tvoje obale. Oštra bol prelomila mi je dah napola, dok se dan uvlačio među trepavice. Srce je stalo na sekundu, preskočilo je uobičajen ritam i ugrizlo me nevoljenim čistim zvukom i dovuklo do tvoje daleke obale. Progurala sam dan, nježne breze su se povile pod silinom bijele vode kristalnih oblika, a mlado sunce se nije probijalo kroz sivu koprenu oblaka. Ostala sam u sjeni tvog dalekog imena, modrog glasa što me poveo niz uske staze da ne izblijedim u tvom sjećanju. Osjetila sam one zadnje tvoje kucaje što se otkrivaju u posljednjim intonacijama, dok si kroz središnju trijadu međuzemaljskog dana pokušavao skupiti razbijene amfore davno potopljene na našem dnu. Bila sam uz tebe taj tren, uzela sam malo tvog daha i opet krenula dalje, u suton.