Evo te!

Uspravna i naga

zemlja si i zemlja ćeš biti

ali uistinu ti si čedo

ove uznemirene tame

što se napaja na mjesečevim putanjama

polako ti se pretvaraš u granje

što u podnožju zida

skuplja snove cvijeća

i ljeta koje se oslobađa

Osjećati, vjerovati

da ti korijenje niče iz stopala

i da te obavija kao žedne zmije

koje te vuku prema nekom

podzemnom izvoru

ili te vraćaju pijesku

i s njim te spajaju

ti živo

nepoznato, stablo nestvarno

što će stvarati voće koje ćeš ti brati

Na tvom čelu

u kosama koje vjetar mrsi

bestjelesne ptice kriju gnijezda

i kada dođeš u moju postelju

i kad te prepoznam, moj zalutali brate

tvoj dodir, tvoj dah i miris tvoje kože

uznemiriće šum tajnih krila

sve do obale snova

..............................................................

Evo one

čije su oči kristali sna

čije su vjeđe otežale od bajke

čija su stopala zagnjurena u more

iz koga će iznijeti ljepljive ruke pune korala

i blistavih kristala soli.

Ona će ih ponuditi u zalivu magle

prije nego što padne kiša

nagom mornaru

kome su odsjekli jezik

a zatim će postati nevidljiva

i ništa nećemo vidjeti

do njene kose

koju će raznijeti vjetar

kao što raznosi bokore algi