Ti znaš da si u meni nataložio godine nemira i lutanja i da se iz tog nemira čita moja duša. Znaš da se iz tih lutanja kriju svi moji putevi koji su, nekada, vodili samo tebi. I onda, kad svoje tijelo poklonim pepelu, na dušu će biti utisnut otisak tvoje ljubavi i ovog vremena što ga provodim bez tebe. Je li moguće nekog voljeti cijeli život, a ne biti s njim? U tom labirintu pitanja, u tom neživom stanju postojimo i trajemo, mičemo dan po dan, lutamo noć po noć i gledamo taj bijeli Mjesec na tamnoplavom baršunu noći kako se naginje i prazno nas gleda. Sa kojeg kraja ovog globusa gledaš u taj Mjesec? Očekuješ li da ćemo se sresti na nekom od mostova što spajaju međusvjetove naših postojanja? Jutro mi je kliznulo niz trepavice, uronilo u jesenju maglu što se tiho provijala ispod mog balkona i nestalo. Dok sam pila svoju kavu, gorku kao ovaj život, u tom bezvremeom stanju uronila sam lice u vodu... Voda pamti svaki udisaj, voda nosi poruku i otkriva na dnu svog postojanja gorku šifru tvog imena. Iz svih tih elemenata kad izlučim onu finu pojedinost, kristalno i jasno do mene dolazi čista informacija: nakon tebe Ljubav je opet došla u svojoj uzvišenosti i poklonila mi se. :)

(i pjeva Zdravko Čolić: "I naprosto se tuga desi, jer naprosto si tu gdje jesi i naprosto je trista čuda predrasuda sad između nas. Kad ljubav umre jedan žali, kad ljubav umre jednom fali i bogme nije lako kad naiđem sokakom kojim svadbe prolaze…")...