Tebi, Vječna Moja,

koja u dubini moje duše snivaš,

poklanjam vječni nezaborav

i suzu,

i vrtokret zvjezdanog plesa moga,

moje nedosanjane snove,

moje bijele jednoroge,

koji bez mene čekaju, dodir nježnih prstiju

tvojih,

prepletenih sa mojima...

O, jedina, Ti me čuješ,

i šapćeš mi kroz beskrajni veo srebrne

spoznaje stvaranja vječnog...

Grliš me svojom postojanošću,

i samo Ja znam,

da si došla

konačno, i zauvijek ovdje,

u zemlju gdje sve ima svoj kraj,

da stvoriš za mene,

vječni beskraj...

Povedi me u tvoje vrtove ljubavi,

gdje proljeće miriše laticama lotosa Tvoga,

koji vječno cvate,

zarobi me Sobom,

jer samo Tebi želim dati

konačnost moje duše..

 

Ne mogu bez Tebe...

Sada, kada osjećam dah Tvoje

božanstvenosti,

Vječna moja,

izroniti bez Tebe,

iz moje duše

ne mogu...