Kad Suton želi sresti Zoru, ljudi potrošenog pamćenja ne znaju pokazati put.. Pitala sam danas ljude na trgu ptica, gdje se ljube Suton i Zora… ? U ritmu neizrečenih pitanja odlelujala sam dalje… Davna vremenska prašina mi je bila vodilja dok sam za njom hodala između tezgi gdje se nudilo svašta: umovi, mržnja, voće, ‘ljubav’, tuga, paprika, sreća, paradajz, radost, grožđe, zavist, strah, lubenice, sram, neugoda, nelagoda, poniženje, ponos…Iz zlatne tišine, iz te nijeme buke, ugledah dvoje traženih… Sutona i Zoru, ugledah ih u mojim mislima…Poželjeh staviti pred svoja vrata znak dubine, da ljudi prepoznaju kome dolaze…Ništa se nije dogodilo. Inspiracija se zavukla u kut, šuti i gleda me čudnim očima… Pokazala mi je zrcalo… Opet sam iz srca odlomila najoštriji komad leda i u pijesku počela pisati tvoje ime…Tama će se polako penjati uz zid do mog balkona, kao zmija skliznuti u sobu i zauzeti svoje mjesto pored inspiracije. Bojim se da ću se probuditi jednog jutra, sjetiti se sna u bijelom i u novinama pročitati tvoje ime… To će biti trenutak kad će Suton poljubiti Zoru, sjediniti se s njom i odnijeti tvoju dušu…Iza mirnog čela nemirne misli… jer, kako reče Soltec: "najtamnije i najbolnije je pred svitanje."
http://shadowofsoul.blog.hr/