Iz ove perspektive sada... nepotrebna je ta patnja

... ta potraga i lutanja
duše stremljenja
ali kako sam drugo mogla
kada nisam znala
da zavjeti davni 
dani u dalekoj prošlosti
su me vodili 
krvavim kanđama držali
čvrsti neumoljivi
u svakom novom životu
iznova lomili
duh vedri kršili
talente sjajne drobili.

Jer što smo bez ljubavi
doli prazne vreće
kreature, spodobe
što besciljno tumaraju
traže da neznaju nesvjesni
da potraga unaprijed određena je
namjerno ometena
dogovoreno onemogućena
za čistom bezuvjetnom
slatkom ljubavlju
potpunom pripadanju
neupitnom dijeljenju
dvaju skladnih tijela
duša odraza potpunih
refleksija prekrasnih.

I kada smo patili
za novim pogledom
tijela ushitom
s ljubavi naznakom
bez znanja kako 
pravoga prepoznati
kako vezu hraniti 
ljubav održati
u sreći i veselju
istinskom, nepatvorenom
posvećeni i predani
bez drame i pogibije
u zagrljaju do sijedih
zajedno ostati.

I onda jednog jutra
suncem okupanog
laticama namirisanog
pjevom ptica očaranog
samo oči otvoriš 
i u posegu za njim 
još sneno neprobuđeno
sve shvatiš
svu moć i ljepotu
koju oduvijek imaš 
koja ti po rođenju pripada
moćna čarobnjačka spoznaja
da dokinuti sve možeš
što ti više ne treba
niti ti rastu služi.

Zavjete stare i dogovore
mišlju jednom dubokom
koja ti kroz sve centre prođe 
sve atome prožme
iz nutrine povuče 
u svjetlo pošalje
a sva stara znanja
sva učenja i pouke
pred očima ti odjednom bljesnu
istina drevna te zapljusne
da biće si božansko
divno i moćno
čisto, okupano
u svjetlosti probuđeno
spremno voljeti beskrajno.

Pa sada uzbuđeno
titravim tijelom od ushita 
bez straha, radoznalo 
svijetom hodiš
sve novim očima motriš
događaje okolne
sasvim drugačije svjedočiš
sa starim ljudima 
u novim odnosima
sa starim stvarima 
u novim značenjima 
kročiš put
nikad prije viđeni
svoj jedinstveni..... 

autor: Dea Devidas