STIHOVI ISPOVJESTI

Sada,kada pišem ove stihove

Na hladnom kamenu

(svom oltaru polivenom kišom suza),

stojim na onom istom mjestu,

na kojemu si stajala Ti,

gdje su se plavičaste sjene

isprepletale oko Tebe

kao oko malog oltara,

a kroz šutljivu maglu

poseže onaj isti vjetar,

koji nam je znao pripovjedati

šaljive i zanimljive zgodice

o svojem putovanju po svijetu,

i milovati Tvoje lice

kao kakav cvijet,

I ovog jutra kiša se rađa

iz burna kaosa olujne noći

kao kad smo onda

na visu polako prolazili

kroz neko seoce

potonuvši

u blistavu struju svibanjskog dana.

Svijet mi se još nikada

nije učinio ljepšim,

kao tog jutra,

kada se moj pogled sreo s Tvojim,

nebo je bilo tirkizno,

doline su zaplamsale svuda u sočnom,

Vlažnom zelenilu

-kao da plamte Tvoje oči-

u zraku,

iz kojeg je nestalo zapare,

Osjećao se miris Tvog tijela

baš kao i miris one vitke jele

koju je noćima ljubovao mjesec

istim žarom

kao i ja Tebe.

Ništa nisam čuo,

Ništa osim neobuzdanog

i bučnog kucanja Tvog srca,

A Ti si se tako blaženo smijala,

i nehotice grabeći moje srce.

Jesam li ikada

u životu bio sretniji

no što sam bio onog jutra,

kad sam čuo tihi rumor kiše

po Tvom licu,

po Tvojim usnama...

Jesam li Ti ikada

to priznao?

Što je značila ta sreća

u usporedbi s nestrpljivošću

i željom

da osjetim Tvoje tople,nježne,usne,

isto tako omamljene,

isto tako blažene,

i djetinjasti smetene,

kao kad sam Te prvi puta poljubio.

Ali,sada nema više onog dragog vjetra

da propovjeda šaljive zgodice,

kiše da šaputa tajne,

Dolina je utonila u vječnu tamu,

nebo sja vlažno i crno

kao rosna mahovina,

a ja tonem u san bez snova.

No,u toj me ispovjesti

Ipak nije zastrašila moja smrt,

već spoznaja,

da Ti nikada neću pročitati

ove stihove.

 

© Walter William Safar