Danas me primilo pisanje….. Prsti sami lete po tipkovnici….. Sjećanja naviru….. Razmišljanja…. Pitanja…… Osjećaji su napunili grudi… Srce je puno… treperi… Bože, hoće li izdržati moje srce sve ovo? Hoće… nitko nije umro od tuge osim Hasanaginice čije je srce prepuklo….. Ljudsko srce je najčudesnija stvar na svijetu…. Sve može podnijeti….. I kad majka ostane bez najmilijeg čeda…. I kad žena izgubi muškarca kojeg obožava……. I kad muškarac nema više obožavanu ženu…..  Srce istrpi i gomilu uvreda…. Strahove… uspone i padove…..Financijske gubitke…. Poniženja, uvrede…..  Puno je ožiljaka a što više ožiljaka ima to je snažnije i toplije…. Nekad se uvuče i zima u ljudsko srce…. Načeto vjetrovima i olujama počne sumnjati u ljudsku dobrotu i ne vidi svu ovu ljepotu oko nas…. Zatvori ponekad svoja vrata i za dobre ljude…. Nekad je takvom ranjenom srcu potrebno više puta pokucati jer ako je trenutno zaključano to ne znači da je zaključano vječno….. Svaka vrata se daju otvoriti samo treba pronaći pravi ključ…. Kad jednom uđeš u takvo srce… kad se u njemu zauvijek nastaniš…. Shvatićeš da upravo u tom ranjenom srcu ima još više nježnosti i topline nego u onom koje nikada nije pretrpjelo niti jednu ranu… koje je bez ožiljka… to zato jer kad je neko vrijeme zaključano…. U njemu se gomilaju osjećaji i toplina…. Zato kad jednom nađeš ključ koji otključava vrata koja vode do takvog srca… nemoj se prepasti jačine osjećaja…. Nemoj pobjeći…. Budi nagrađen strpljenjem koje si pokazao da dodješ do takvog srca i uživaj u beskrajno toploj i snažnoj ljubavi koje ranjeno  srce čuva za onoga tko do njega dopre!