Od mladih leptira nije ostalo tragova. Izgubila sam iz vida njihov let, njihove kretnje, jer na kamenom zidu nema praha s njihovih krila. U stupnju iznad boli duša u kasne sate ispraća ukus morske soli s tvojih usana. Kroz dlanove su prošle nečije ruke, kroz oči su jarke svjetlosti probile svoj put i nestale u beskraju. Miris ljeta uvlači se u blaženstvo ove noći i otvara vrata za nova, hladnija prostranstva. Nebo sjevera sprema svoj plašt, kojim će prekriti moj grad gdje dišem sama. Još uvijek dišem sama i silueta na zidu je samo moja. Na stolu se čežnja bori sa razumom i odvaja svijest od podsvijesti bez luči što bi bar na tren osvijetlila koridor kretanja. More svjetlosti, kao bezimeni ratnici, napada osjetljive oči duše. Ona se povlači sve više u svoju tamu, u tu zavjetrinu iz koje će opet gledati mirno, spokojno i nakon beskrajnog dana izroniti svježa, da bi nekog dočekala otvorenih očiju i srca.