Skini  sa mene

haljinu od riječi

neka ostane na zemlji

zauvijek

kao nemogućje da je itko više navuče na sebe

jer,

tu mene najmanje ima,

a najviše tebe, dušo

koja još nisi  zašla u moje potkožje

u dubinu mojih dubina

neshvatljivo prestrašena uranjanja

i susreta koji možda

ne obećava povratak na površinu

i odmor na obali  naše prividnosti...

Skini sa mene sve što pokriva

tananu opnu sjemenke biserne

koja se suzom tek počela stvarati

zapali svojim ognjem

moje meso, kosti, krvožilje obzira

i nad mojim pepelom  zapjevaj pjesmu uskrsnuća,

dušo, duše moje,

čiji dodir još očekujem

sklupčana

u školjci  bez sedefa

koju val bez tvoje prisutnosti

nikad na obalu

izbaciti neće..