Na sivom stolu

moje bezbrižno tijelo

okruženo

gomilom

znatiželjnih očiju...

John Doe...

"Bezimeni sanjar-(piše na papiriću)

Snovi su me totalno

učinili neprepoznatljivom...

Traže moju dušu,

jer, sanjar je mora imati...

A moja duša

gledajući ih sa stropa

puca od smijeha

i igra se sa srebrnom vrpcom

koja je sve tanja...

Počinje sjeckanje bez granica...

Tako temeljno,

svuda zaviruju...

Otvaraju pluća

a ona puna

paperjastih oblaka...

"Kako li je disala uopće?"

-Pitaju se-

otvore srce,

a iz njega prhnuše

oslobođene ptice

i šareni leptiri...

"Ma to nije ljudsko biće..."

šapću,

vade mozak,

a on pun

ugrušaka stvarnosti...

Zaključuju moguć uzrok smrti,

i napuštaju sobu...

Sretna i potpuna

moja duša

otkinuta od krvi i mesa

na krilima leptira

odlazi tamo

gdje ljubav

ne prestaje...