Radost...

 Tek maleni korak od tuge,

 suza,

 koja zaboravlja

 odakle joj sol,

Koprena istkana zagrljajem samoće,

konačni dodir snijega,

na vrhu planine života

pa onda opet,

pogled u visinu,

i spust,

u nizinu...

Radost je sestrica tuge,

 blaženstvo sjedinjenja

 u simfoniji sudbine,

dodir obraza,

i violine,

drhtaj tijela

 pred konačnošću

 završenog djela,

zato..

Ne dirajte moju tugu

pustite da me napusti sama

kad sve rime budu napisane

i sve pjesme ispjevane....

Ja je ljubim

i puštam

 da mirno ode od mene

kad radost potpuno zarobi vječnost

i prošlost

sačuva

uspomene...