Dok umoran sjediš

na panju kraj puta,

 a pogled ti nekud

daljinom odluta,

zatvori oči, oslušni srce.

To nije kraj

već staza od sutra.

 

S kistom u ruci

i ruksakom boja

oboji stazu života,

što jučer siva je bila,

sad nebo plavom,

prožetu zlatnom,

ko zrakama sunca.

 

I idi, putniče moj...

 

Ni vjetar , ni kiša,

ne mogu ti ništa

na putu tvom.

Jer plava je boja oka

kojim te pratim,

a zlatna ,

toplina kojom te grijem.

 

Idi , putniče moj.....

 

Ne brini što ne znaš

kuda te vodi

neravan, prašnjav put.

Kroz dane samoće i tuge

ja tu sam ,

još uvijek uz tebe,

ništa se neboj.

 

Idi , kroči smjelo, putniče moj....

 

Život,

kojega živiš,

obojaj bojom duge,

jer samo je jedan

i samo tvoj.

 

Idi, ne stani, putniče moj.....