Moj život je k'o pustara

U kojem si ti jedino cvijeće

Koje je pognulo svoje žedne glavice

Nad ovom suhom zemljom,

I suviše umornom da bi vapilo

Za posljednjom kapi kiše

Koju je ova pustinja skrila

Duboko u sebi.

Ti si vjetar

Koji oblikuje dine ove pustinje,

Vjetar koji nosi njena zrnca pijeska

Ne bi li ih u preludiju sunca i neba

Odnio do žala nekog tropskog mora.

Ti si kiša

Koju je ova pustinja tako dugo čekala,

Ne bi li u tebi procvala

U svom najljepšem sjaju.

Ti si sunce

Ove pustinje koje je ispilo svaku kap kiše

Da bi oazu opet pretvorilo u pijesak i dine,

Da bi vjetar odnio zrnca pijeska do obala onog tropskog mora.

Ti si došao u ovu suhu zemlju

Žedan ljubavi,

A ona je bila žednija  i od tebe.

Ti si bio cvijet 

Koji je žudio za vodom u ovoj gomili pijeska,

A ti si bio sva moja voda.

Rađala sam se i umirala

Iznova u tebi.

Svako je rađanje sunca

Rađalo novu pustinju u oazi.

Svaka je nova kiša

Stvarala novu oazu u pustinji.

Bio si moje rođenje, odrastanje i smrt.

Bio si cvijeće, sunce, kiša i vjetar ove pustinje.

U lucidnom obožavanju tebe

Dopustila sam da ostanem samo pustinja svoja,

Da te obožavam kao što se obožava sunce.

Dopustila sam da umrem

U vatrenim poljupcima sunca,

Tog istog sunca koje je i stvorilo ovu pustinju

I koje ju je tako spartanski odgojilo da bude zadovoljna onim što ima.

A što li je imala?

Samo promjenjive dine

I pokoji uveli cvijetak.

I tako sam postala i ostala pustinja

Koja je svugdje i nigdje.

Postojana i nepokretna,

Varljiva i nestalna

Poput pješčanih dina,

Nestvarna poput iluzije.

Ja sam još uvijek tu,

Umirem u svom sunce,

Rađam se na kiši

I plešem posljednji ples

Kao zrno pijeska

S vjetrom na žalu nekog tropskog mora.