Želio bih se probuditi na otoku

gdje kucaju srca opijana ljubavlju.

Tamo su kokosi ogromni,a valovi i palme vječni.

Prošlost i budućnost zaboravljeni

zaspali.

I nitko ne zna hodati,već samo plesati.

Nitko ne zna govoriti,već samo pjevati.

Nespretni plivači grcaju,u virovima blaženstva se utapaju.

Vedri dani nikada ne prestaju,

zrake sunčane nikada ne nestaju.

Oblaci na nebu samo kao ukrasi.

Ovu priču nisam skrivio ja, već

dječak s flautom u ruci

i perom pauna u kosi.

 

Svakom je dozvoljeno da se na otoku probudi.

Ako jednom samo s pjesmom odluta,

s pjesmom ljubavnom u snove uroni...

Sada,kad vrata su odškrinuta-

nemoj okljevati.

Gordan Jurković