Pred tobom,

 gola od spoznaje,

 u zgrudvanom tijelu lomnom,

 stojim,

 čekam, i ne znam,

 hoćeš li me zdrobiti,

 otrovati,

 izliječiti,

 ili u nebesa ponijeti..

 Sve ti to možeš,

  ti, SVEIMENA spoznajo drevna,

 progonjena,gmižuća,

  svjetlucava,

  duboka i palucava,

 strašna u tisućljetnim nametnutim

  strahovima,

  divna u vječnom viru

  otkrivenja čudesnog..

 Ne..

  Nisi moj otrov,

  Nisi moj strah..

  Nadišla sam kroz sebe sve

   koji te žele ubiti,

   glavu ti satrti

   pa onda tvoje tijelo

   u zemlju zakopati..

   O, ne..ne možeš nestati,

    Ti si dio NJEGA..

   Ti si dio NJEGA, duša moja kliče

   čekajući svoje rasprsnuće..

   Ja sam jaje koje čuvaš

   vječno od vječnog

   u tankoj ljusci sklupčano..

    Kad me golu obučeš,

   mokru od zelene vode,

   iz maternice tvoje,

   u kožu svoju vječnu,

   pustit ćeš me

   da se oko drveta obavijem

    i savršeno mirujem...

    Više neće biti neba i pakla

    niti krikova iz dubina

    niti padova iz visina...

    Kroz tebe, svijet će se pomiriti

    sa sobom,

    kroz mene,

    roditi se, za neprekinutu ljubav

   i ono NIŠTA, u kojem sve nastaje...