Poštedite me od sladunjavosti i ishitrene, naučene ljubavi, koja, obnevidjela od žrtvovanja ne zna gurati glavu nigdje, nego pod giljotinu slijepo nametnute spoznaje: " umrijeti za tebe.."-

a zora se smijulji u lice, jer tri puta je obećanje neispunjeno, izdano..

Poštedite me naučenih fraza i utisnutih izraza, medenih prinčeva i bijelih konja..Povorke koja trči za paradom kičastih cjelova..

Moj konj je parip krilati na kojem jašem bez sedla, osjećajući topla bedra, drhtaj i znoj, dok me vodi u visine divljeg neba, u dubine zelenih šuma, gdje satir čeka svoju ekstazu sa vilom žuđenom..

 Poštedite me zlatnih kočija koje postaju lakrdija kad ponoć prođe, i tek tada se svi pretvaraju u ono što jesu..

Trebali su ostati to što jesu, bili bi sretniji, potpuniji, savršeniji..

 Ofelija pruža iz jezera tamnog polumrtvu viziju ljubavi svoje, peruniku bez mirisa, lotos bez latica..

 Poštedite me svih lažnih izjava i pustih objava..

Biti prvi i sve, a poslije toga posljednji i ništa...Sve te emocije će kao krljušt otpasti kad zmija skine sa sebe tijesnu košuljicu svoju.. I vine se, krilata, prema Suncu, da ga konačno obavije do kraja..

I rastopi se u ognju nezamislivom..

Izuzmite me iz svojeg seciranja i analiziranja voljenja... Koliko god me rastavljali, nećete naći biser koji tražite..

Ne nalazi se tamo gdje mislite..On je u oceanu moga svemira, i preduboko je da bi ga ljudska ruka dohvatila..

Kada Ljubav bude savršena i oslobođena svega što nije, tek tada ću sama otvoriti dlan i pružiti biser...

Poštedite me guranja i naguravanja, ispitivanja i dotjerivanja.. Ja  sam luda sa tisuću i jednim zvončićem na kapi i još toliko zvončića prišivenim na odijelo moga duha..Da slučajno ne pogazim pravu ljubav, koja se skrivena predamnom u travi ovoga života skriva...