U rana praskozorja  živiš svoje dane, prodornog pogleda i ranjenog srca. Za tebe sam samo iluzija, možda netko iz dalekog mirisa neposjećenih krajeva, tračak misli na tebe. Daješ mi nove oblike, nove sjene. Daješ mi i oduzimaš još više, bez ljudi, bez bliskih misli i osjećaja. Vidim boje što se prelijevaju, odabiremo uloge  koje nam odgovaraju u tom trenutku. Svatko bira svoj izbor i on nas određuje. Novi svijet uz tebe. Ah, kakvog li sna! Začinjavam si dan mislima na tebe, kapi ovog jutra putuju na mjesto gdje ti dišeš. Najmanje smisla ima u ovim riječima. Najviše ljubavi ima u srcu što kao bezimeno jato putuje iz svijeta u svijet, iz života u život. Umorna sam. Nemam više snage za drugi let. Ovo je moja luka.