Kad se Mjesec sinoć objavio u svom punom sjaju tebi i meni, od moje svijesti više nije ostalo ništa. Odnio si mi osmijeh daleko u zemlju ljubavi i pustio ga na dno morske školjke iz koje se čuju daleki šumovi oceana. U podivljalom moru grudnog koša što skriva srce zaboravljeno od vremena, poveo si me preko mosta kojeg sagradih kad pronađoh svoju rijeku. Imao si pravo tri puta zazivati moje ime i odustati ili ostati. Ostao si i vratio taj osmijeh na usne, a na svoje lice zakitio ružu tišine i trnje bacio u beskraj tame. Jutro nam je donijelo naše prvo buđenje, nisam se usudila pogledati dok me nisi poljubio. Tako mi je započeo dan.