Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.

Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.

da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke

(Držimo se za ruke)

Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život

prolazi i ne staje,ništa ne ostavlja i ne vraća se,

odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,

dalje od bogova.

Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.

Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.

No treba znati  prolaziti sasvim spokojno

i bez velikih uzbuđenja.

Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,

bez zavisti koja previše uznemirava oči,

bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći

i uvijek će odlaziti prema moru.

Volimo se spokojno, misleći da možemo,

ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,

ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga

i da gledamo kako rijeka teče.

Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih

u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-

ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,

nevini pogani propadanja.

Bar ćeš ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,

a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,

jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,

niti bijasmo drugo osim djeca.

I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,

neću morati da patim kad te se budem sjećao.

Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,

tužna poganko s cvijećem u krilu.