Pred dvorcem srca moga strpljivo si čekao

da spustim pokretni most i predam ti ključ...

Na snijegu si mrznuo, na vrelom se suncu pekao

živeći u nadi da ćeš jednom uć.

 

Rekla sam ti - sačekaj... dok mi naraste kosa.

Spustit ću ti pletenice, a ti - smršavi malo.

Sjedila sam na prozoru u bijeloj haljini, bosa

da vidim koliko ćeš izdržati, da vidim koliko ti je stalo.

 

Predugo si čekao, nesuđeni prinče moj

i, ako me pogled ne vara,

na pragu, pred dvorcem, ostao je samo konj,

tvrdoglaviji... i od mene i od tovara.

 

Silazim i spuštam pokretni most. Kako škripi, joj!

Moram tom bijelome konju odnijeti nešto da večera...

Pa, ti si mi donio zlatnu potkovu za sreću, konjiću moj!

Hvala ti! Evo pusa u njuškicu, bala sijena, kocka šećera...