Davno, davno,prije početka svih početaka,kada još bijah u zagrljaju neraskidivom,sa Onim koji jest,kad me je,rodivši dahom svojim, pokritu nježnim pokrivačem zvijezda, ljuljao u zipci srca svoga,u iskonu svih iskona,poželjeh,da me nauči do kraja, kako voljeti...Onako vječno, onako duboko, onako, kako samo On zna...Bijah malena i skutrita u rukama Njegovim,dok konačno širom nije otvorio dlan, i pustio da prhnem  i spustim se na tlo zemaljsko, kao maleni vrapčić..Ah..tolika snaga, i drevne tajne u meni, a ja..pustih da budem zaista, prvo maleni vrapčić..Sve sam poslije toga bila i postajala,tražeći uporno zlatnu nit ljubavi iskonske..I bila sam vatra, i voda, zemlja i nebo, kao rijeka preplavljivala obale srca ljudskog, ne bih li na dnu korita pronašla tu ljubav čistu, taj kristalni komadić Onoga koji jest..I umorih se od svega..I zamolih da budem pretvorena u pustinju, bez ijednog živog bića,jer,u svima i sve sam bila..Čekah kišu nebesku,da rastoči moj pijesak, i odvede me natrag,bez onoga za čim sam tragala..Kapljice ljubavi nad ljubavima..Toliko žedno, čekala sam kišu..Čak i vreli vjetrovi pustinjski, prestali su me šibati, ne bi li olakšali žeđ moju..I kad me kapi počeše dodirivati..prepustila sam se želji da što prije zagrlim Voljenoga..iako nisam pronašla ono što tražih..I gle..Predamnom..na pijesku mokrom (više nisam znala da li su to suze ili kiša)procvao je maleni cvijet..Hrabro i nježno u isti mah..U surovosti i vrelini pijeska,iako je znao da će njegove latice usahnuti..I prvi puta osjetih, da ga volim više nego ovu kišu koja mi je davala život..Da više od svog života volim ovaj maleni život koji pred mojim očima cvate..I poželjeh da Onaj koji jest cvijet ubere, a mene zaboravi..I to je bilo to..Voljeni je samo to čekao..I pretvorio me u vrtlara, koji će cvijet čuvati i Njemu pokloniti kad iskon, ponovo postane iskon..