Nešto uvijek postoji

 iza svakog prapočetka..

 dva mala pokreta

 dva plava osmjeha

 koja su čekala

 rasprsnuće sfere vječnosti...

 Jedno uz drugog

 jedno oko drugog,

 tek radosni usklik

 kada jedno postade cvijet

 drugo- nebo...

Ništa ne postojaše

osim fluidnog plavetnog oceana

i želje

 da vječno plovimo dubinama

nezaborava...

ali...

 sjene nam se razdvojiše...

jedna-

putem neba,

 druga, putem zemlje...

A zemlja stvori novi ocean,

 dok je nebo

 ostajalo isto

 i čekalo povratak sjene

 u zagrljaj oblaka...

 oprosti na mom nezaboravljenom

 sjećanju...

To samo u mojoj duši

 eho tvoga glasa

 još dotiče

 moje srce...

 Ja sad samo znam letjeti...

 Nauči me roniti...

 da dodirnem plavet

 dubina

 iz koje s tobom

 davno pođoh...

Ništa drugo ne želim...

Tek zaboraviti

 da rastanak

 koji je koji je

 davno bio

 nije

 ni počeo...