NEŠTO KAO ZVIJEZDE

       Na nebu više

       nema mjesta,

       naša duša plaši naše tijelo,

        kuda ćemo

        ovako sami,

        ovako smrtni

         ovako mali,

        kuda kroz prazno,

        kroz vječno,kroz golemo Ono?

       Stisni se načas k meni,

       tko bio,

       tako je veliko nebo,

       tako smo maleni mi

      pa ni sama naša duša nije,

      ona je od daljina,

      od visina, od zova

      što kuca na vrata svijeta,

      ona nas plaši, naročito noću,

      kad se šaptom dogovara

      za sastanke

      na kojima nas više neće biti.

      Stisni se, tko bio,

      i stvorimo od naših tijela

     nešto kao zvijezde,

     nešto kao svjetlost,

      nešto kao duša...

----------------------------------------

    Ovaj puta, prepuštam Vesni da priča ono što  u svim zvjezdanim   

     dušama postoji..Potraga za ispunjenjem, čežnja za dodirom duše

     sa dušom srodnom.. A sve tako toplo i nježno, tako samotno i

      stvarnosno istinito..Zagrljaj i tijelo..Ljubav koja treba zvjezdani

      dah i miris vječnosti..Samoća u tijelu oplemenjena ljubavlju bez t

     tijela..Ako smo u tijelu, učinimo ga savršeno i prelijepo

     zvjezdanim..Oplemenimo ruke dodirom Ljubavi vječne..Pustimo

     da dodir govori dodirom Bezvremenog..Ljubav neka se rastoči

     u kapi beskrajnog oceana blaženstva..Može se tako voljeti..O, i na

    ovom prašnjavom tlu zemaljskom se može tako savršeno voljeti..

     treba samo poželjeti imati Njegovo vatreno i bezvremeno

   predivno srce u grudima...