Ne boj se,to je kao kad list padne pod granu,

kao da se noću izgubi posljednji šum,

kao kad se s vrha gore pogleda na drugu stranu,

kao kad za blagom mišlju odluta um.

 

Ne boj se,to je kao kad se more najednom stiša

i pokrije mutnim sjajem do u nedogled.

Ne boj se,biće lako,kao što se lako spusti kiša,

kao što pod suncem iščezne lako mjesec blijed.

 

Ne boj se,biće to samo kao kad se u maglu tone,

staze i izvori i svijet se pomrači sav.

Evo ti moje ruke,poslijednje tanke spone,

dokle se u pomrčinu ne bude otisnuo splav.

 

Ne boj se,biće blago kao kada bijela povesma

poveju se topola i legnu tlom kao cvijet.

Biće kao prijelaz od jednog do drugog bola,

ugledaćemo u jezeru rastužen sav oko sebe svijet.

 

Ne boj se,biće brzo kao kada se namakne zamka,

uskovitlaće se samo oko nas prostor plav.

Evo ti moje ruke,ona će biti slamka

kojim je preko rijeke prebrodio iz bajke mrav.

 

Nekada si kao dijete,koračao niz brvno,

preko ponora sveg u tamnoj,vlažnoj česti,

ne gledajući u dno pod sobom crno.

Ne gledaj ni sad,ja ću te polako povesti.

/D.Maksimović/