Labudova pjesma

Znam,

nemam te druže.

Po jatu lasta što

vrh mene kruže,

po jesenjem vjetru,

što put juga ode,

po željama što me

u zavičaj vode,

znam,

nemam te ,druže.

U snu te pretvorih u vinograd modar,

što niz brijeg slazi.

Bježim u tišinu,

ona vječno pazi

da vrijeme misao ne zbriše.

Ko bura leži

slomljena poljana,

ne zna da je

ona moja radost bila.

Tišina je u njoj

gnijezdo svila,

u njoj je misao,

gdje je radost bila.

"Labudovu pjesmu najviše i volim. Jer, čini mi se – to je kruna svega što sam napisao… A, eto, sada mi se čini da nikad nisam ni pisao pjesme. Pjesma je došla spontano, i spontano je nestala… Kažu, bez muke se pjesma ne ispjeva – a ja sam ih lako pisao… Pjesma je navirala sama… Ja inače u životu ništa teško nisam radio. (Hamza Humo)