Vrijeme je.

Vrijeme je da podignem glas

Onaj strašni krik što će se dići u meni

Što će proplakati u ovoj okamenjenoj osobi čovjeka.

Ako ga ubijem još jednom,

Ako ga ugušim kao i uvijek u sebi

Što će biti sa mnom,

Što će biti s nama, putniče bez imena?

U meni odjekuju koraci naše voljene patnje

Odjekuju u meni i divljaju.

A ja glumim gluhoću

I vučem krhotine života,

Iskustvo naše nazovimo ljubavi

I usuđujem se otputovati

na vjetrovima pustoši ljudske

s prtljagom od lošeg djetinjstva

k TEBI

nedosanjanom snu, svih mojih snova.

Čekam pravo vrijeme

Da se odselim od tebe takvog i mene ovakve

Da nas nađem zajedno

Na nekom boljem mjestu u nekim boljim ljudima.

Čekam da otkuca vrijeme

svoj posljednji dvadeset četverosatni  krug

Da mogu napustiti svoje iščašene misli

U prašini svog doma koju već odavno ne brišem.

Pomračenog uma

Vidim sad ptice slomljenih krila

U staklenom grobu mog odlaska.

Ovdje više nitko ne stanuje,

Otišli smo svjetlošću iz svoje samoće

Tragom nečijeg imena.

I riječi se više ne odvajaju od mojih usta

Gluha i nijema čekam ono što već nam nadolazi.