Držeći u ruci neizdrživo vreli oganj

 sveviđenja, razmišljala sam, kako ga smanjiti, razdijeliti, ublažiti, a opet,

da ostane blag u svom sjaju, a snažan

u svojoj toplini..

Sunčevo dijete, Ikar u kojeg se Orao zagledao, ali zaboravio, da mu je jetru kljuvao..

Bila su to snoviđenja i noćne more,

pir mladog mjeseca i Božanstvenog Boga nevidljivoga, koji su svoje svjetlo zaboravili podijeliti podanicima, na toj svadbi postanka..

Mladovjesnik sunčev odluči postati maleno dijete

ali, bez sladunjavog mirisa neba iznad neba..Odreklo se pjeva, i krila, odore sjajne i zagrljaja vječnog Stvoritelja, ne bi li tako iskru zadržalo, a zauvijek se ne ugasilo..

Izabralo je samo odjeću vjernosti

i zrnce radosti..Zagrlilo svoju Istinu

i tako ostalo..

Negdje na pola puta između jave

i sna..

Nepoznato i neugledno, tek sjajnim pogledom, moglo se u njemu pročitati sve- tajne postanka i rastanka, tajne smrti i života, tajne ljubavi i mržnje..

Tajne koje treba polako, kao i vreli oganj ljudima darivati, tek dio po dio, tek iskru po iskru..

I dok je dijete shvatilo kako ljude razumjeti i potpuno ih darivati, shvatilo je, da je starac postalo, sa smiješnim krilima, koja mu je netko na leđa stavio, tko se nebeskim stvarima bavio..

I starac-dijete, izgubio je osmijeh, i postao pun sjete..

 Shvatio je, da zapravo treba pokušati sam, bez straha po površini oceana koračati, pa makar mu se put u dubinama zagubio...

Shvatio je, da je ocean od ognja koji je u njemu sačinjen..Borba ima smisla, tek kada se prestaneš boriti..

Vjera biva istinska, tek kada prestaneš vjerovati,

Ljubav postaje besmrtna, tek kada joj oduzmeš smrtnost..