Kad jednog dana izađem na svjetlost, znam – moje sjene neće biti. Iako u bijelo obučena, iako svim mirisima vode i vina okupana – moje sjene neće biti. Učio si me kako hodati kroz svjetlo bez sjene – nisam naučila. Učio si me kako stati uz rub mora i zaploviti njegovim valovima – nisam naučila. Učio si me kako pozdraviti mlado jutro novog dana – nisam naučila. Od svega toga, učila je moja sjena, ta vjerna prijateljica. Spoznala je značenje svijeta, smisao života, dubinu smrti, rizik ljubavi, težinu bola. Nisam naučila. Ispod maske slavila sam svoja veselja, imala sam svoje momente, tražila sam sebe. Sve ispod maske – i opet nisam naučila. Skidajući masku, ali polako... jaaako polako, uvodim se u krug opčinjavanja, u slatku jezu otkrivanja... i učim... polako, ali jaaako polako. Iza mene male, moja sjena polako nestaje, a svjetlost obasjava to lice što se polako... ali jaaako polako... otkriva ispod maske. Možda naučim. Možda. Vidjet ćemo.