Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao svjetlucavu pućinu. Prišla mu je djevojčica i upitala ga:

Reci, zašto su ti suze bijele?
Dugo već nisam plakao i suze su pobijelile kao i moja kosa.
A zašto su suze ponekad zelene?
Kada presuše vrela suza tada oko plače gorku žuč.
Reci mi a zašto su suze ponekad crne?
Kada više nema suza tada plaču oči crne.

Čovjek je gledao prema horizontu, njegove bjele suze su se kao biseri kotrljale niz obraze. Djevojčica je odskakutala niz plažu, a on je šaputao vjetru.

Bila je lijepa onu večer. U odvažnoj igri pala je njena haljina.
Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je rukama.
Ona se otrgla i rekla: Do sutra!
Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obečanje.
Nasmiješila se i rekla: Ja sam kći Sunca,
Tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj.
Ne govori mi o varljivim nadama, draga,
nade prolaze
kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza
i mnogo se lišća po meni prosipa.

Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.
Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog budućeg rastanka.
Pomilovala je moje lice smješeći se, ustala je iz kreveta, obukla haljinu i otišla.

Čovjek je sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica.

U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja, šaputao je,
tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.
Prošlost na granici sna i jave,
okus izmješanjih previranja duše,
mirisi sreće...........

Golubica ga je promatrala svojim sivim očima i on vidje suzu, kristalno jasnu kaplicu tuge u kojoj se zrcalio njegov lik.

Željeli smo razbiti ljubav u komadiće, željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.
Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova.
Ispirali smo dodire, tragove poljubaca, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće,
a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe.

Kristalno jasna kapljica tuge skliznu na njegov dlan.

Danas na rubu mladosti,
na krhotinama neostvarenih želja,
dajmo ljubavi još jednu šansu.
Sunce obasjava još uvijek dvorište naše ljubavi,
u predvečerje
kad zalazi.
Obasjava dva mala prozora
iza kojih nema više ljubavi
ali zrak je još uvijek pun
naših snova.

Spustimo se u jednom predvečerju
u naše dvorište,
zagrli me u vlažnoj sobi
naše prve bračne noći.
Volimo se bez prošlosti
bez budućnosti,
volimo se u trenutku za trenutak.

Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, su se kotrljale do pješćane plaže. Žena u haljini od bijele svile ih je skupljala i slagala ih u dijadem u svojoj bijeloj kosi.