Polako se podiže luna iz tmine predvečerja,
skidajući svoju košulju zlatnu izranja jasna i bijela, a ja
u čudu
vidim pred sobom ženu i njenu srebrenu kosu nebom razasutu.
Zavoljeh je i pružam ruke,
a ona oblaćeći haljinu srebrenu jaše nebom i pruža ruke svitanju.
Zavoljeh je, a njena ljepota mi srce ranjava,
slijedim je u iz noći u noć, a ona me jutrom ostavlja.
Polako se spušta luna i oblaći košulju bijelu
krije se od dana suncem obasjanim,
ta ljepotica, sunčeva nevjerna ljubavnica
noćima budi nesretnike,
poklanja snove lutalicama.
Ja, pustolov pred vratima sna
sa žudnjom u srcu čekam sutone,
da ponovo vidim ljepoticu kako napušta rumenu tminu predvečerja
i jasna i bijela oblaći za mene srebrenu haljinu, a ruke pruža svitanju.
Ja, pustolov pred vratima sna
sa žudnjom dočekivah sutone,
sa željom da još samo jednom, pa još jednom
vidim kako za mene oblaći svoju srebrenu haljinu.

A ona, ljepotica, žena srebrene kose,
uvijek ista, nježna i snena me je čekala i pružala svoje ruke
dok se luna uzdizala na svojoj meni nedohvatnoj putanji.
Ja, pustolov pred vratima sna, pružih ruke i uđoh u san.