Noćas se borim sa istinom u sebi,

dušo moja,

dušo duše moje,

meso moga mesa,

krv krvi moje,

dahu daha moga,

nitko te neće toliko voljeti

kao ja

koja šutim

i sama pred sobom

ne usuđujem se glasno izreći

istinu moje dubine

istinu moje visine ljubavi,

gdje ti

od vječnosti stoluješ

i držiš na dlanu

sve dijelove mojih sjećanja..

Noćas,

moj tek naslućuje, i

bezazlenose

kao svaki puta,

tvoj šapat srca

u svojoj igri traženja

okreće  glasu

koji ne prepoznaje tanane strune tvoga tijela i duše

i svira

i dodiruje tkivo tvoje nebesko

bez imalo sluha

bez imalo nježnosti

imalo božanske iskre,

da te podigne

do sfera

gdje samo možeš jecati od radosti,

a ne od tuge..

Jedina moja,

tisuću puta

prevarila sam lađara,

vraćajući se rijekom nepovrata

u ovo sumorje

koje rajem nazivaju,

ne bih li te od boli sačuvala

makar me ti

nikad ne bi prepoznala...

No, uvijek se nekako vratim

uvijek nekako nevidljivo

u tvoje uzglavlje bdijem

i gledam

kako kroz okno svoje zjene

suzom

utireš put do mene...

Nikad te nitko neće toliko voljeti,

toliko beskrajno strpljivo te držati

iznad svakog ponora

kada počneš padati

iznad svake dubine

kada u beznađe

počinješ ponirati..

Nitko te toliko neće voljeti

a to ne smijem priznati, niti sebi

niti tebi..

Mi smo dvoje zaljubljenika

koji kroje živote

mimo naših sjećanja

pokušavajući ih zaboraviti, jer

oganj bi nas spržio,

ljepota zarobila

kad bi se samo pogledali

kakvi zaista jesmo

bez silnih ljuštura

nataloženih života..