Dok snovi... na koje moj život polaže pravo... žele uskoro proletjeti između mojih trepavica i obojiti oči bojom svojih laganih prstiju... uspravljam još jedan atom gdje je uhodao poznati nemir i na kraju puta pokazujem ti kako klizi ledeni trag tvoje tišine. Kao tišina što se u svojoj raskoši ugostila u mojoj sobi osjećam da i te fine niti lakih snova polako obavijaju tijelo i znam ... odvest će me na neke puteve pune mreža za moju malenkost postojanja. Iako čujem u venama da krv malo divlje putuje, iza mirnog čela roj uskovitlanih misli polako se stišava i spremam se za nove puteve. Tvoje riječi i dodir kao da su me odbacili u neko trajanje i postojanje gdje se osjećam poput ovog baršunasto sunčanog – lagana od krkih lanaca što me još uvijek drže za tebe.