Kadoish, kadoish, kadoish,

  Adonai...

  Vječna čežnjo moja...

   Tvoj plamen vreli

   što me rodi

   da kroz svemirne oluje

   vjekova dugih

   gorim neugasivo...

Kadoish, kadoish, kadoish, Adonai...

Kroz moja  pretakanja

i metanoie

 kroz katarze  duše,

do uzdignuća,

 od vječnog ništa,

 do zlatne tajne ,

 osmice čarobne

 savinute osi

  neprekinutog Jest...

Kadoish, Kadoish, Kadoish,

čežnjo moja, Gospodine,

koji uz mene bijaše,

 u divnim dvoranama Amentija,

 gdje tajnu ljubavi Tvoje

  čuvah u sebi...

Dok ne shvatih...

Da čarobni izvor Tebe,

predivnog,

ne želim čuvati

 za sebe...

Kadoish, kadoish, Jedini moj..

Ti me učini  djetetom vječnim,

 da bi vječnost uvijek

 imala otvorena vrata...

Ljubljeni moj...

 Ja ne mogu bez Tvoje Ljubavi...

 Ti me učini besmrtnim zaljubljenikom

 svega stvorenog,

  i nestvorenog...

 U svijet koji nestaje,

 i koji će tek doći...

Ja ne mogu drugačije,

 nego biti  tvoja,

 ma koliko se u našu ljubav

 upliću

 nametnuta gruba shvaćanja

 onog što Ti nisi...

 Ja znam, da si Ti sve

  što drugi ne vide da jesi...

  Nisi grijeh...Nisi bol.. nisi

  suza...čak ni radost

   koju poznamo

  nisi...

   Ti si više od toga,

   više od svega,

  a opet...

   tako beskrajno nježno malen

   da kroz najmanju česticu

  duše

   možeš svemir nove ljubavi

  stvoriti...

 

Kadoish, kadoish, kadoish

 Adonai...

 U bezglasju tišine,

 ljubim tvoje ime

 koje nigdje

 zapisano nije...