Kada riječi zastanu,
kada toliko zašute, da
svemir,
koji ih je rodio,
zaustavi dah,
nastane pjesma..
Prvo u grudima,
neopisivom čežnjom zaboli,
pa se penje,kao bršljan
do svjetla
do grla, odakle
krikom radosti
želi izaći,
ali je savlada tuga,
pa se popne još više,
i izađe kroz suzu..
Neke pjesme
ne mogu se nikad roditi,
jer znaju
da u svijetu
neće naći
svoju nježnu
postelju postojanja..
Pa se pomire sa
samoćom
koja boli više nego
najdublja rana u srcu,
i skutre se u tami
ne nadajući se
toplom sutonu
sanjanog sna...
edin.kecanovic
vanessa
bglavac
irida
