I kao i uvijek
kada procvjetaju
trešnjine grane,

ja poželih da se

vrijeme,zaustavi,

da stane!

I tada poželih da
budem drvo!

Upravo ono divno,

veliko,što tu u parku

uvijek izlista prvo.

I zatim poželih da
budem cvijet!

Upravo taj divni

razlog zbog kojeg

pčela prekine let.

I zatim poželih da sam

trava!Upravo ta divna

zelena vlat,na kojoj

bubamara spava.

I zatim poželih da se

slijem niz kestenov list,

baš kao jutarnje rose kap,

kada uobrazi da je slap.

 

I zatim poželih da sam
mirna,zeleno-modra
rijeka po kojoj plove
draga sječanja
neka.

A onda zastadoh,

i opustih svoje misli

i tijelo svoje i ja

i priroda postasmo

jedno umjesto dvoje.

 

I u tom transu,

Pojma nemah kako ,

sa usana mojih

izustih otprilike ovako:

 

„Majko prirodo od

srca ti hvala za svu

tu ljepotu što si nam dala!“

 

Sifi; 01.06.08  ; Autor:Bruno Nikolic  http://nibruno.blog.hr