Zašto nisam mogla sve noći
provedene sa tobom,
sakupiti na jedno mjesto,
uzeti ih, da me ugriju
u noćima kada sam sama?
Zašto sve tvoje poljupce
nisam mogla zadržati, čvrsto,
dugo, i prosuti ih po sebi
da me ožive onda
kada ostanem sama?
Zašto sve zagrljaje, vremenom
nisam mogla ograditi,
pa ih iznijeti na njedrima,
oviti oko sebe,
kada ostanem sama?

Zašto li sam mislila
da će neke druge noći
zamjeniti one sa tobom
odsanjane?
Mislila da će neki tuđi
poljupci odgovarati mojim usnama
isto onako kao tvoji?

Pretražujem u venama,
pronalazim u sjećanjima,
u dubinama srećem  tebe,
ali utjeha ne dolazi...
Skupljam ruke oko sebe,
grizem usne da ne čuje niko,
ni vjetar, ni kiša, ni oblaci...
ali čuje svaki dio mene,
bez snage da pusti glas,
samo da tiho zacvili
onda
kada ostanem sama.