Tingl-tangl oživio na Zrinjevcu
Piše: Tomislav Čadež
Foto: Boris Kovačev/CROPIX
U srijedu navečer, u podrumskom kafiću Bacchus, preko puta zagrebačkog Glavnog kolodvora, okupili su se pjesnici i glumci odlučni da obnove običaj jednotjednog okupljanja i čitanja poezije, a koji u Zagrebu traje još od ranih šezdesetih, pod egidom Jutro poezije.
Hepening je organizirao Albin Horvatićek, pjesnik s nadimkom Baudelaire, sijed, omanji, s gardom umirovljenog boksača, jedan od veterana Jutra poezije, koja slovi kao najstarija pjesnička tribina ne samo u Zagrebu nego i na svijetu i koju on sad evo obnavlja u večernjem terminu.
Glavni gost, zapravo glavna atrakcija, bio je Arsen Dedić, s nekoliko novih pjesama, ironičnih, u kojima se ovaj 70-godišnji šibenski rapsod prometejski ruga orlu što ga
posljednjih godina pohodi. Arsen je uz matricu s CD-a otpjevao i tri-četiri svoja evergrina. Nervozan jer razglas nije radio, jer je nestalo struje i jer su mu gurali pod nos kameru, pjevao je i recitirao gotovo bijesno, i dojmljivo. U njegovoj sjeni, kao kakav mali od kužine, nastupio je Enes Kišević, također dojmljiv recitator, školovan glumac čija poezija nije naročito veličanstvena, ali je prilično živa i, rekli bismo, dječački jednostavna. Kišević je najdublji dojam ostavio recitirajući Pupačićevu klasičnu pjesmu More.
U publici, naguranoj u polumraku pod voltama oko šanka i za stolovima, najviše je bilo studenata, dakle mladih, no bliže i dalje od pjesnika sjedili su i neki njihovi stari znanci, kao i stari znanci jutra poezije, koja je sve donedavno vodio Saša Meršinjak, pjesnik i prozaik koji je umro od raka u 59.goodini. Tu su Fotografkinja Marija Braut, njezin kolega Mio Vesović, pisac Tahir Mujčić, glumica Jagoda Kaloper. Potonja je povela sa sobom nekog samozatajnog starijeg gospodina, francuskog pjesnika koji je također nastupio, s nekom rekli bismo neo-simbolističkom pjesmicom.
Tahir Mujčić naljutio se na mladež koja je bučila oko šanka zapravo sve vrijeme a ta indiferentnost slomila se na leđima jedne mlade poetese koja je istupila da kaže svoje dvije intimne, bezazlene pjesme. Zagušena bukom, brzo se povukla a da je pravo nije čuo nitko. Traumatično i neizbježno iskustvo za jednu pjesnikinju, valja zaključiti.
Ministarstvo kulture ili Grad zagreb zasad ne prate ovaj projekt ni s kunom, no to neće biti presudno za opstanak manifestacije bez koje Zagreb teško da bi se mogao nazvati gradom kulture. Sljedeće srijede nastupit će u isto vrijeme, iza 20 sati, Sead Begović, pjesnik i kritičar, posljednji Mohikanac koji ozbiljno piše o poeziji u dnevnom tisku. Begović će rekreirati poeziju Josipa Severa, također jednog od klasika Jutra poezije, davno pokojnog, i najvažnijeg hrvatskog pjesnika sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Hepening je organizirao Albin Horvatićek, pjesnik s nadimkom Baudelaire, sijed, omanji, s gardom umirovljenog boksača, jedan od veterana Jutra poezije, koja slovi kao najstarija pjesnička tribina ne samo u Zagrebu nego i na svijetu i koju on sad evo obnavlja u večernjem terminu.
Glavni gost, zapravo glavna atrakcija, bio je Arsen Dedić, s nekoliko novih pjesama, ironičnih, u kojima se ovaj 70-godišnji šibenski rapsod prometejski ruga orlu što ga
posljednjih godina pohodi. Arsen je uz matricu s CD-a otpjevao i tri-četiri svoja evergrina. Nervozan jer razglas nije radio, jer je nestalo struje i jer su mu gurali pod nos kameru, pjevao je i recitirao gotovo bijesno, i dojmljivo. U njegovoj sjeni, kao kakav mali od kužine, nastupio je Enes Kišević, također dojmljiv recitator, školovan glumac čija poezija nije naročito veličanstvena, ali je prilično živa i, rekli bismo, dječački jednostavna. Kišević je najdublji dojam ostavio recitirajući Pupačićevu klasičnu pjesmu More.U publici, naguranoj u polumraku pod voltama oko šanka i za stolovima, najviše je bilo studenata, dakle mladih, no bliže i dalje od pjesnika sjedili su i neki njihovi stari znanci, kao i stari znanci jutra poezije, koja je sve donedavno vodio Saša Meršinjak, pjesnik i prozaik koji je umro od raka u 59.goodini. Tu su Fotografkinja Marija Braut, njezin kolega Mio Vesović, pisac Tahir Mujčić, glumica Jagoda Kaloper. Potonja je povela sa sobom nekog samozatajnog starijeg gospodina, francuskog pjesnika koji je također nastupio, s nekom rekli bismo neo-simbolističkom pjesmicom.
Tahir Mujčić naljutio se na mladež koja je bučila oko šanka zapravo sve vrijeme a ta indiferentnost slomila se na leđima jedne mlade poetese koja je istupila da kaže svoje dvije intimne, bezazlene pjesme. Zagušena bukom, brzo se povukla a da je pravo nije čuo nitko. Traumatično i neizbježno iskustvo za jednu pjesnikinju, valja zaključiti.
Ministarstvo kulture ili Grad zagreb zasad ne prate ovaj projekt ni s kunom, no to neće biti presudno za opstanak manifestacije bez koje Zagreb teško da bi se mogao nazvati gradom kulture. Sljedeće srijede nastupit će u isto vrijeme, iza 20 sati, Sead Begović, pjesnik i kritičar, posljednji Mohikanac koji ozbiljno piše o poeziji u dnevnom tisku. Begović će rekreirati poeziju Josipa Severa, također jednog od klasika Jutra poezije, davno pokojnog, i najvažnijeg hrvatskog pjesnika sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
| Počelo je na dan Jesenjinove smrti Sad već davne 1964., u prostorijama konobe „Staro Petrovo selo“, koju će koju godinu kasnije pisac Vjekoslav Majer krstiti kao TINGL-TANGL, u Mesničkoj ulici br. 15a, na dan obljetnice samoubojstva Sergeja Jesenjina nekolicina hrvatskih pjesnika, Gustav Krklec, Vjekoslav Mayer, Vesna Parun, Salih Alić, Berislav Nikpalj utemeljili su subotnje okupljanje pjesnika koje su nazvali „Jutro poezije“. Vremenom, ova multikulturalna tribina, sa svojom otvorenošću prema svim pjesničkim stilovima i svima koji u pjesničkom smislu imaju što reći, uz to sačuvavši ujevićevski šarm boemskog ozračja, postala je kultnom tribinom ne samo u Zagrebu nego i u cijeloj Hrvatskoj. Tek osamdesetih godina prošlog stoljeća slična se altrenativna, izvaninstitucionalna okupljališta pojavljuju u New Yorku, Londonu, Amsterdamu... |
irida
bglavac
