Jutro počinje

tek naziranjem,

dubine ljubavi tvoje..

O, Ti, koji si ove noći

moju stazu zvijezdama

 iz njene duše posuo

 da se jednom znamo

vratiti kući,

 ona i ja,

 nahočad svijeta

 ostavljeni

 u šumi života

 da se izgubimo zauvijek..

 Gladne ptice,

 zvjezdolovke

  pozobaše  zvijezde,

 i zastadoh

  ne znajući kud

 i kako dalje..

 A Ti, Vječni,

 ponovo si posuo put moj,

 ali sada,

 mrvama kruha

 duše njene  divne..

 I prije nego

 se sjatiše pomamni

 dušojedci

 iz mrva malenih

 iznikoše

 ruže purpurne

 i označiše put

 zauvijek

 do kraja..

 Držeći se za ruke

 konačno i sigurno

 domu idemo,

 nahočad svijeta

 a bogataši svemira..

 Kroz Njega

 u svemu

 imamo sve...

 Čekamo zagrljaj

 i dodir savršeni

 u Njegovom kraju

 beskraja..