Ima jedan dio moga srca,

u koji čak i ja rijetko zađem

i skidam cipele

bosonoga ulazim

sa vjenčićem od cvijeća

oko vrata

sa stručkom ljubičica u ruci

umjesto sjajnog komada zlata..

Ima jedan dio moga srca,

gdje se duša

sa nebom sastaje

mali dio, poput kapele

sa oltarom na kojem duša

glazbu sfera sluša,

a ja, tišinom je pratim

i poželim

da vječno tamo ostanem,

nazad da se ne vratim..

Imam jedan dio srca

gdje ne dopiru tmurni odjeci,

gdje su utišani svi jauci,

gdje svijet zaboravlja  ratove, mačeve,

i vijesti koje  samo tugu prenose,

a ljubav ne donose..

Imam jedan dio srca,

gdje žice bodljikave nikad nisu

i neće postojati,

gdje ptice ne poznaju kaveze

i ljudi se bude u svitanja

bez suze u oku,

živeći samo za jedan osmjeh

koji nikad zapravo ne prestaje,

jer se i kamen i travka smiju

dahom  svemira

koji se u svojoj vječnosti  vrti,

jači od  granica,

jači od smrti..

Imam jedno mjesto u srcu,

koje ne želim  čuvati za sebe,

mjesto,

koje će postojati

samo ako drugi  u njemu

ostave svoje tragove,

makar  cvijet  u rukama ne imali

i nešto drugo

u  svojem srcu

za mene čuvali..

Imam jedan  dio srca

koji je uvijek otvoren

onima

koji  put ka sebi još uvijek traže

a ništa ih više osim brige ne dotiče

i ponekog komadića sjete..

Ima jedan dio srca

gdje uvijek smijem

i mogu, ostati dijete,

biti čarobnjak i čovjek

u isto vrijeme

i u trenutku sa leđa skinuti breme.

Dovoljan je samo zagrljaj

i  ljubav koja sve ljubavi u sebi nosi

bez razlike

tko si, što si

da li si velik ili malen

crn ili bijel..

Ima jedan dio moga srca,

a  toliko njih prođe

i nikad u njega ne uđe.

Ima  jedan dio moga srca

ali do njega nema putokaz

niti ispisani znakovi,

tek jedva vidljivi tragovi

jer skoro uvijek

duša me nosi

dok ja umorna

na njenim rukama počivam

i snovima bezbrižnim

tiho se predajem...