I tako prolazi pored mene

slava svijeta

koja čeka svoje raspeće

bez uskrsnuća..

Anđeo u prašini

luč svoju od vjetra sakriva

malu

jedva vidljivu luč

tek da vidi

da li je suza

od smijeha ili tuge,

jer nisu iste, 

o, ne,

nikako nisu iste..

Snovolovke se ljuljaju prazne

iznad napuštenih kreveta

ljudi nemaju vremena za snove,

čak ni one ružne,

dok leptirice pletu negdje

đerdan od cvijeta neumiruće ljubavi

 tamo negdje

gdje boje glazbom dozivaju anđele..

Gube se pogledi u dubinu duše

materia prima vista

gleda se vrijeme trajanja tijela

umjetnost fanatično slavi kult samodokazivanja

vlastite izopačenosti

obrnutim slijedom vrijednosti..

Dok mali bogovi- djeca

skriveno rađaju novi svijet

veliki bogovi ljudi

ruše ga svojom kvazi veličinom..

U meni se sastaju i rastaju mogućnosti

i znam

da živim istovremeno sve što sam poredala u niz života

i znam da istovremeno  gledam i noć i svitanje

i ljubav i mržnju

i tugu i radost

a pokušavam dozvati jednu jedinu sebe

koja je izvan svega

a dotiče sve..

Gradila sam kule od blata

malenim rukama

pa onda kule od pijeska

na obali sazrijevanja do sebe

voda je isprala težnje i čežnje

a ja  sam i dalje kule  čudne stvarala

od karata,

koje dah može srušti

od oblaka

koje vjetar može raspuhati,

dok kamen nije  otežao moj dlan..

Kula je čvrsta

 jer je kamen bio pijesak i blato,

jer je oblak zaklanjao sunce

dok me vrelina u gradnji palila..

 I opet sam na početku stiha

dok prolazi slava svijeta

 moja kula od kamena

ostat će  za one

koji će slavu svijeta za mene  poroditi

za mene koja tu neću biti, svijet umirući,

oživjeti..