Zatresli se snovi, probudila se noć. Planine su ostale iza mene, more je kliznulo ispred kao zmija kroz travu, nečujno, tiho, nepovratno. Na početku kao i na kraju, Mjeseca nije bilo, Sunce ima svoju jutarnju rapsodiju beskrajnih zlatnih nijansi. Teško se diše, još teže se živi. U hladnom pogledu nema pravca što rasplinjuje nedoumice. Uzorak svjetla bolno siječe moje oči, osjetljive, polusklopljene, umorne. Presjekle su se krhotine još više, a davno začeto nije se ni rodilo. Između trepavica opet odlijeću bijele ptice u nepoznate daljine. Zavjetrina više nije sigurno mjesto za počinak. Otkriva mi se se moje prisustvo na ovom globusu. Gubim tlo pod nogama, duboko zadirem u suštinu. Sve se čini apstraktno, ali voda sa izvora više ne liječi i ne donosi spokoj. Bez navika, bez snova o iluzijama. Oči samo lutaju po daljinama, srce se umorilo završavajući još jednu neispričanu priču.