PJESMA KOJU JE POMISLILA
VIRGINIA WOOLF,
ALI NIJE SE SJETILA DA JE ZAPIŠE

Kada bi Bog bio muškarac, odakle bi svijet uzimao svu
svoju osjetljivost, nesigurnost, neodlučnost,
svoju neuračunljivu draž i drhturavu ljepotu
koje na svaki učeni odgovor nalaze
još djetinjastije pitanje. Kada bi Bog
bio muškarac, odakle bi svijet uzimao svu svoju
promjenjljivost, iritirajuću nestalnost, svakodnevnu
ciklofreniju sekunda, minuta, sati, hirove
godišnjih doba: zaljubljenu euforiju proljeća, ljeta poput
zagušljivih migrena, krvava jesenja razdoblja,
i zime, njihove iskričaste nemire u prividno
smrznutim tijelima. Kad bi Bog bio muškarac,
zar bi se u njegovom logičnom umu smjestila sva
lelujavost svijeta, koji je uvijek jednako blizak
smijehu koliko i plaču, ozbiljnosti i koketeriji, istini
i teatru. Premda, s druge strane, kad bi Bog bio
muškarac, tada bi sve, cijela ta povorka
neispunjenih postojanja, divlje ludilo
ambicija, agresija i ratova, u rovovima truleži izložena
tijela muževa i dječaka, dok u kućama gnjiju
tijela kćeri i žena, tada bi svijet izgledao
upravo tako. Dovoljno je pogledati dolje
na mušku pamet što miruje u studencima,
srebrne novčiće snova. I na ono što je na njima
ugravirano slijepom strašću i ohološću
nezasitnošću i strahom. Kada bi Bog bio muškarac,
to bi upravo bilo u njegovim snovima. Kroz njegovu glavu
putovala bi stoljećima barbarska plemena,
križarski pohodi, velike Napoleonove armije
i smeđe košulje što na isti način pale i ubijaju
u ime jedne istine od koje svijet može
izliječitit samo mekoća, delikatnost i krhkost
žene. Stoga ne znam kako je moguće
zavoljeti muškarca, otvoriti mu se širom
i predati mu bez ustezanja svo bogatstvo dodira,
od uskih pukotina šapata do ponora vriska,
od vatre do baršuna, tih desetina struna
u harfi ženske ljubavi, za jedan jedini
hidraulični mehanizam. I znači, kad bi Bog bio
muškarac i protiv moje volje, na silu
osudio me je na svoj svijet, i ako bih bio otac
ili muž, uvijek će čuti od mene: kakvu
si me stvorio, takvu me nećeš imati.

Maciej Wozniak